Moje putovanje u Dansku trebalo je da bude zapravo putovanje u Norvešku. Ali... kao što u nekim situacijama reagujem, ne želeći da izlazim iz svog komfora (zamišljenog), tako se i ovaj poziv bliskog prijatelja da dođem u Oslo pretvorio u „neplanirani“put u Viborg. Razlog je vrlo „komplikovan”... Kada sam ja napokon odlučio da posetim prijatelja, u Norveškoj, odjednom sam se našao pred nerešivim problemom. To više nije bilo moguće! Moj prijatelj Srđan je iznenada napustio Norvešku, 2 godine pre nego što sam ja naumio da ga posetim. I šta sad... hajde ponovo da odlučujem, možda još godinu dana...

E, kada sam ja odlučio tako odvažno da doletim u Viborg, sve ostalo je bilo jednostavno. Let iz Beograda za Bilund, čini mi se preko Minhena, više nego zanimljiv doček na aerodromu i ugodan put do prijateljskog doma.

Šta reći o vremenu provedenom u Viborgu, osim da je bilo fascinantno! Bila su dva „puta“ koja sam sledio – boravak u Regionalnoj bolnici Viborg i druženje sa Srđanovom porodicom i prijateljima. Grad sam upoznavao i zavoleo usput. Na prvi, i svaki ostali pogled. I ljude pogotovu.

Pričati o bolnici u Viborgu bi bilo suvišno. Svi koji žive u Viborgu, naročito oni koji tamo rade, znaće o čemu pričam. Ostalima u Srbiji sam ja raspričao, do detalja. U bolnici sam proveo stvarno mnogo vremena, dva puta čak i dežurao sa Srđanom. Prostor predivan, oprema vrhunska, ljudi divni i predivni, topli (hladni skandinavci! – pa to je zabluda). Vrhunski su u onome što rade, organizovani, kao Nemci, a opet iznad njih, sve rade jednostavno, stalno kao žure, a u stvari uopšte ne žele da žure. Čini ti se neće uspeti da urade zadato u predviđenom vremenu, a urade sve. Imaju vremena i da se druže, i da se našale. Kada bih pravio svoju bolnicu, bila bi po ugledu na ovu u Viborgu. Ljudi su najveće bogatstvo ove bolnice. Odeljenje ortopedije me je fasciniralo. Posebno sam zahvalan dr Mikaelu, čiji sam i gost bio, što mi je pričinilo veliku čast. Imali smo sreće da Mikael voli da dođe u Srbiju, gde smo se družili više puta. Ako nisam do sada našao načina da se zahvalim svima u bolnici u Viborgu, nadam se da će bar neko od njih pročitati ovaj tekst, kojim im se svima zahvaljujem na divnom prijemu i atmosferi kojom su mi ulepšali boravak u Viborgu i učinili ga nezaboravnim.

Ostalo vreme u Viborgu, van bolnice…?! Pa, malo je reći fenomenalno. To što su Srđan i njegova porodica bili sjajni domaćini, očekivano je. Nisam ni mogao da zamislim drugačije. Ipak smo Srđan i ja mnogo bliski i nadasve iskreni prijatelji. Kada sam stigao u dom Živanovića, sačekalo me je Srđanovo društvo, imali su koncert u kući, da, da, pravi koncert! Kako je krenulo, tako se i nastavilo. Svakog vikenda družili smo se na isti način, i ne zna se koja je svirka bila bolja. Srđanovi prijatelji su ljudi otvorenog srca, komunikativni, duhoviti. I svi su prepuni ljudske topline. Želim da izbegnem patetiku, ali ovo što kažem zaista je tako, i još bolje uživo… ko ih poznaje zna o čemu pričam. Ja sam osećao kao da ih poznajem jako dugo, kao da su i moji najbolji prijatelji.

Oni su samo to bili to što jesu, i time su me kupili za sva vremena. Nadam se i verujem da ću imati prilike da se još neki put družim sa tim divnim ljudima.

Srđan me je vodio svugde, na posao, kod prijatelja, na koncerte, u grad, kafane i pabove, na utakmice, upoznao sam mnoge ljude, rukometnu i sportsku legendu Ulrika Vilbeka (u sportu osvojio sve što se može osvojiti), uživao sam u svemu tome. Bilo je previše događanja u 15 dana koliko sam proveo u Danskoj. A kada sam polazio iz Niša pomislio sam da bi mi možda 7 dana bilo više nego dovoljno. Meni je i ovo bilo prekratko! Nekih događaja i trenutaka setio sam se tek sada, kada pišem ovaj tekst. Čini mi se da bih o svom boravku u Viborgu mogao da pišem u nastavcima.

Očigledno je da su me ljudi fascinirali! Ali sam video, ne baš malo, i od Viborga, Silkeborga, Horsensa, prelepa mesta i prirodu. Za to najveće zasluge pripadaju Milici, koja je imala strpljenja da me vodi i u „brzi“ šoping. Kako deci objasniti da tata za 15 dana nije imao ni 2 sata vremena da im nešto kupi, a zaista je bilo tako.

Svoje telo sam odmorio tek kada sam stigao kući. A moj mozak nije uspeo do danas da se „oporavi“ od dobrih uspomena i sećanja!